Hrvatska se ponovno nalazi pred apsurdnom situacijom. U trenutku kada je jačanje obrambenih kapaciteta postalo imperativ svake odgovorne europske države, stranka Možemo odlučila je upotrijebiti sve pravne poluge kako bi sabotirala uvođenje obveznog vojnog roka. Saborski zastupnik Marin Živković slavodobitno najavljuje zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o obrani, nazivajući ga “diskriminatornim”. No, ono što Živković naziva diskriminacijom, svaki iskreni domoljub naziva – čašću i obvezom.
Čija je Domovina “manje” domovina?
U moru pravnih termina i pozivanja na “proporcionalnost”, negdje se putem zagubila osnovna bit: zar Domovina nije svima Domovina? Živkoviću i njegovim kolegama smeta što mladići koji odsluže vojni rok imaju prednost pri zapošljavanju. Pitamo ih izravno: tko bi trebao imati prednost, ako ne oni koji su spremni uložiti svoje vrijeme, trud i, u krajnjem slučaju, život za sigurnost svih nas, pa i onih koji bi radije “prizivali savjest” iz udobnosti gradskih ureda?
Tvrditi da je nagrađivanje spremnosti na obranu zemlje “kažnjavanje” onih koji to odbijaju, uvreda je za svakog hrvatskog branitelja koji je devedesetih, bez kalkulacija o “metodologiji anketa”, stao na branik domovine.
Priziv savjesti ili bijeg od odgovornosti?
Posebno bode u oči usporedba priziva savjesti u vojsci s onim u medicini. Živković se žali da je u vojsci taj proces “otežan” i da ga treba dokazivati pred povjerenstvom. Pa naravno da treba! Braniti domovinu nije isto što i birati radnu smjenu. Ako netko tvrdi da mu savjest brani braniti vlastitu obitelj i narod, onda je najmanje što država može tražiti – dokaz da je taj stav iskren, a ne tek zgodan izgovor za izbjegavanje discipline i odgovornosti.
Kakav je to “priziv savjesti” koji se aktivira samo kada treba služiti narodu, a nestaje kada treba koristiti sve blagodati i slobode koje je ta ista vojska kroz povijest krvlju izborila?
Metodologija protiv opstanka
Dok se Možemo bavi “metodologijama anketa” i propituje klasificirane dokumente MORH-a, realnost na terenu je neumoljiva. Geopolitička slika se mijenja, a granice se ne brane “inkluzivnošću” i “rodnom ravnopravnošću” o kojoj Živković lamentira spominjući žene u kontekstu vojne obveze, već spremnošću i obučenošću muške populacije.
Umjesto da potiču mlade na zajedništvo i ponos zbog služenja Hrvatskoj, Možemo nudi politiku podjela, tužbi i destrukcije obrambenog sustava. Možda bi se gospoda iz Možemo trebala zapitati: ako sutra zatreba, tko će braniti njihovo pravo na prosvjed i ustavne tužbe? Sigurno ne oni koji su, uz njihovu svesrdnu pomoć, odabrali “priziv savjesti”.
Hrvatska država nije nastala u sudnicama i kroz peticije jedne petine zastupnika, već na znoju i žrtvi. Vrijeme je da se zapitamo – gdje je u cijeloj ovoj priči nestalo barem zrno istinskog domoljublja?
Nacionalnoplus