Postoje priče koje vrijeme ne može izbrisati, priče koje nadrastaju povijest, ratove i ljudsku mržnju, postajući vječni spomenici ljudskosti u vremenima potpunog bezumlja.
Točno na današnji dan, 18. svibnja u 17 sati, navršavaju se 33 godine otkako je na mostu Vrbanja u opkoljenom Sarajevu ugašena jedna takva priča – čista, prkosna i beskrajno tragična.
Priča o Bošku Brkiću i Admiri Ismić, mladom paru čija je smrt u samrtnom zagrljaju obišla svijet, ostavivši nam u nasljeđe trajnu opomenu o besmislu rata.
U svijetu koji se oko njih rušio pod naletima granata i nacionalnih podjela, Admira, Bošnjakinja, i Boško, Srbin, disali su kao jedno.
Njihova ljubav trajala je osam godina prije nego što je rat pokucao na vrata Sarajeva. Kada je pakao počeo, Boško je s roditeljima imao priliku napustiti grad i spasiti se. No, za njega spas bez Admire nije bio opcija. Ostao je. Jer, kako je sama Admira sudbonosno i proročanski govorila: „Samo nas metak može razdvojiti.“
San o slobodi s druge strane Miljacke
U svibnju 1993. godine, nakon dugih mjeseci života pod granatama, ovi 24-godišnjaci odlučili su potražiti komadić neba pod kojim bi mogli slobodno voljeti. Sanjali su o bijegu iz ratnog obruča. Plan je bio prijeći preko mosta na Grbavicu, koja je tada bila pod srpskom kontrolom, a odatle nastaviti prema Beogradu i nekom boljem životu.
Odlazak je bio težak, natopljen suzama i strepnjom. Admirina majka Nedreta plakala je, otac Zijo se duboko protivio toj odluci, odbijajući u očaju i razgovarati. No, Admirino srce bilo je vezano uz Boška – ljubav je bila jača od straha i obiteljskih molbi.
Krenuli su u nepoznato, vjerujući da je dogovoreno primirje jamac njihove slobode. Američki reporter Kurt Schork, koji je svijetu i otkrio ovu tragediju, zapisao je kako su sve zaraćene strane dale prešutno dopuštenje za njihov prijelaz. No, ljudska riječ u ratu prečesto vrijedi manje od metka.
Posljednji koraci i samrtni stisak ruke
Hodali su polako uz zid mosta, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane Miljacke. Prošli su više od petsto metara, držeći se čvrsto za ruke, vjerujući da njihova mladost i ljubav ne mogu nikome biti prijetnja. A onda su odjeknuli smrtonosni snajperski hici. Do danas je ostalo nerazjašnjeno s kojih je položaja otvorena vatra – istraga nikada nije provedena, a krivci su ostali skriveni u sjenama ratnog mraka.
„Boško je prvi pao, ona je dopuzala do njega i zagrlila ga. Tako su umrli“, svjedočila je kasnije Boškova majka Radmila, opisujući trenutak koji je slomio srca milijuna ljudi diljem svijeta. Pogođena, smrtno ranjena Admira nije bježala. Posljednjim atomima snage dopuzala je do svog Boška, prebacila ruku preko njegovog tijela i izdahnula.
Taj posljednji zagrljaj, zabilježen na fotografiji koja je obišla planet, postao je simbol sarajevskog Romea i Julije – dokaz da se ljubav ne predaje ni pred licem smrti.
Sedam dana na brisanom prostoru i vječni smiraj u zajedničkom grobu
Kao jezivi podsjetnik na ljudsku okrutnost, njihova su tijela punih sedam dana ležala na mostu, na ničijoj zemlji.
Nitko se, od straha pred snajperima, nije usudio prići i maknuti ih. Tek osmoga dana, pod prisilom srpske vojske, zarobljenici su prenijeli tijela na Grbavicu, gdje su privremeno pokopani na groblju u Lukavici.
Rat je naposljetku utihnuo, a s njim i oružje, ostavljajući iza sebe pustoš i slomljena srca. Tri godine nakon tragedije, 1996. godine, prema želji Admirinih roditelja, posmrtni ostaci Boška i Admire vraćeni su u njihovo Sarajevo.
Danas, na sarajevskom groblju Lav, leže zajedno, u istom grobu. Pucali su u njih, ubili su njihova tijela, ali taj zagrljaj s mosta preko Miljacke ostao je živjeti u kolektivnoj memoriji čovječanstva kao vječni grijeh jedne generacije i bezvremenski trijumf ljubavi nad mržnjom.