Gdje su granice političke odgovornosti, a gdje počinje svjesna manipulacija Ustavom kao oružjem dnevne politike? Upravo to pitanje otvara istup Dalije Orešković, ali na njega ne daje odgovor – nego nudi optužnicu u kojoj su unaprijed proglašeni krivci, a presuda je već napisana.
Po Ustavu, Hrvatska jest socijalna država. No socijalna država nije parola, niti batina kojom se udara isključivo po političkim protivnicima. Ona je složen sustav ravnoteže prava, obveza i ograničenih resursa. Tko to prešućuje, svjesno obmanjuje javnost. Nema ozbiljne države u kojoj se svaka zakonska mjera koja nekome ne odgovara automatski proglašava „gaženjem Ustava“, a svaka odluka Ustavnog suda tumači isključivo kao dokaz zle namjere vlasti – osim kad presuda ide u željenom smjeru.
Tri godine čekanja odluke Ustavnog suda nisu dokaz HDZ-ove diktature, nego upravo suprotno – dokaz da institucije postoje, da rade sporo, često nesavršeno, ali ne po političkom nalogu iz jedne rečenice. Da je Ustav suspendiran, kako se tvrdi, presude ne bi bilo. A još manje bi bilo prostora za udruge, medije i međunarodne instance kojima se netko obraća.
Pretvarati ministra u simbol „okrutnosti“, a premijera u personifikaciju zla, politički je zgodno, ali intelektualno nepošteno. Vlade donose zakone, ali ih donose u okviru sustava koji uključuje Sabor, javne rasprave, stručnjake i – na kraju – Ustavni sud. U tom istom sustavu, zakon koji je ocijenjen neustavnim prestaje vrijediti. To nije poraz države, nego potvrda njezina funkcioniranja.
Posebno je problematično dijeljenje društva na „nas“ – navodne branitelje Ustava – i „njih“, mračnu masu vlasti i „crnokošuljaša“. Takav jezik ne štiti ustavne vrijednosti, nego ih nagriza. Jer Ustav ne pripada ni jednoj udruzi, ni jednoj političkoj opciji, ni jednoj ideološkoj platformi. Pripada svima – i onima koji su glasni, i onima koji šute, i onima koji misle drukčije.
Udruga Sjena izborila je pravnu pobjedu i na to ima puno pravo. No iz toga izvoditi tezu da je kompletna vlast neustavna, bahata i nasilna – to nije borba za ranjive, nego pokušaj političkog kapitaliziranja njihove borbe. Empatija ne smije biti valuta za rušenje institucija, niti alibi za stalno zazivanje „prošlosti“ u koju treba poslati sve s kojima se ne slažemo.
Domovina se ne voli tako da se stalno proglašava nepostojećom. Ustav se ne brani tako da se priznaje samo onda kad potvrdi vlastiti narativ. A socijalna država se ne gradi vikom, etiketama i moralnom nadmenošću, nego ozbiljnim politikama, odgovornošću i spremnošću da se prizna kako nijedna strana nema monopol na pravdu.
Ako želimo ustavnu Hrvatsku, onda moramo početi od poštovanja institucija – čak i onda kad nam njihove odluke ne odgovaraju. Sve drugo je aktivizam bez rješenja i borba u kojoj Ustav služi samo kao dekor.
Nacionalnoplus