Dok će se ovih dana hrvatska groblja blistati od svijeća i svježeg cvijeća, iza urednih staza i bijelih ploča stoji istina koju malo tko želi vidjeti – u Hrvatskoj nema tko kopati grobove. Grobara je premalo, posao je težak, plaće skromne, a država – ravnodušna.
Komunalna poduzeća diljem zemlje već godinama vapiju za radnicima. Posao ima, ali ruku – nema. Rješenje? Strani radnici. Nakon što su Filipinci zavladali kuhinjama, građevinama i taksijima, sada stižu i – na groblja.
Zagrebačka groblja tako su među prvima otvorila vrata radnicima s Filipina, koji će za oko 1500 eura mjesečno kopati rake i uređivati posljednja počivališta. U Samoboru ih već radi 13 – iz Bangladeša. Rijeka planira zaposliti troje stranaca, a u Puli su nedavno primili pet novih grobara.
No ni to nije dovoljno. U Splitu natječaje raspisuju po nekoliko puta godišnje, a i dalje – nema zainteresiranih. “Ljudi jednostavno odustanu čim shvate koliko je to težak i psihički zahtjevan posao”, priznaju iz splitskog Lovrinca.
Predsjednik Udruge pogrebnika Hrvatske, Damir Sapanjoš, bez uvijanja kaže – država je zakazala.
“Godinama upozoravamo da grobarima treba priznati beneficirani radni staž. Ovo je jedno od najtežih i najneugodnijih zanimanja, rame uz rame s hitnim službama. Sve što se na groblju napravi – napravi se preko naše kičme. Samo lopata i znoj”, ogorčen je.
U Rijeci su plaće povećali za 30 posto, pa grobari zarađuju između 1200 i 1500 eura, uz dodatke i bonuse. U Karlovcu i Koprivnici nude regres, božićnice i šest tjedana godišnjeg odmora, ali interes je – nikakav.
“Posao je fizički ubitačan, emocionalno težak, a društvena percepcija negativna. Ljudi ne žele biti ‘oni koji kopaju grobove’. A bez nas, nema dostojanstvenog ispraćaja”, govore radnici.
Zagrebačka sindikalna povjerenica Sandra Crnković pojašnjava da grobari ne kopaju samo rake. Oni uređuju okoliš, pomiču spomenike teške stotine kilograma, rade po kiši, ledu i nesnosnoj vrućini, pripremaju mrtvačnice, vode evidencije i često zamjenjuju i vrtlara, i vozača, i radnika na održavanju.
“Ekshumacije su posebno teške – suočavanje s posmrtnim ostacima traži profesionalnost i psihičku stabilnost. To nije posao za svakoga, ali društvo to ne cijeni”, kaže Crnković.
Prema posljednjem popisu, u Hrvatskoj radi samo 609 grobara i pogrebnika – broj koji ne može pokriti ni polovicu potreba. Zato se na grobljima sve češće viđaju – umirovljenici. “Nemamo izbora, radimo dok možemo. I kad zaboli leđa – lopata ne čeka”, priznaje jedan od njih.
‘Nek direktor dođe pa kopa’
“Za te novce? Neka direktor i njegovi uredski neradnici dođu s nama kopati po snijegu i blatu. Mi se grbimo, a oni sjede pod klimom”, ogorčeno poručuju grobari.
Sindikat traži da se njihov posao napokon prizna – kao poziv, a ne sramota. Traže bolje plaće, stimulacije, beneficirani staž, sigurniju opremu i psihološku podršku. Jer oni su ti koji svakodnevno gledaju smrt u oči, tješe obitelji i održavaju dostojanstvo posljednjeg oproštaja.
Nacionalnoplus