Na današnji dan utihnulo je srce Damira Tomljanovića, junaka čija je uzrečica “Stižem, prijatelju” postala simbolom nesebičnosti i neraskidive veze zapovjednika i vojnika.
Postoje ljudi koji ne govore puno, ali čija prisutnost ispunjava prostor sigurnošću. Postoje zapovjednici koji ne izdaju zapovijedi iz sigurnih ureda, već ih ispisuju vlastitim koracima po kamenjaru i blatu prve crte. Jedan od njih, onaj najveći među jednakima, bio je Damir Tomljanović Gavran.
Danas, 17. veljače, dok bura možda ponovno brije vrhovima Velebita, sjećamo se dana kada je 1994. godine, na obroncima te mitske planine, prestalo kucati srce legendarnog zapovjednika 2. bojne gardijske brigade Tigrovi. Prošle su godine, no sjena Gavranovih krila i dalje bdije nad Hrvatskom koju je toliko volio.
Od Krivog Puta do legende
Njegov ratni put započeo je tamo gdje počinju priče svih istinskih domoljuba – u srcu. Iz rodnog Krivog Puta krenuo je kao dragovoljac u Rakitje, bez formalnih vojnih škola, ali s urođenim instinktom vođe. Od istočne Slavonije preko Banovine do krajnjeg juga, Gavran je postajao simbolom pobjede.
Nadimak je dobio po postrojbi, ali mu je pristajao kao saliven: visok, crn, ponosan, s pogledom koji je vidio dalje od drugih. Njegovi suborci, poput bojnika Vinka Paulića, pamte ga kao čovjeka na kojeg si se mogao osloniti kad je bilo najteže. U Hrvatskoj Kostajnici, na brdu Djed, Gavran nije slao druge u izviđanje. Išao je sam.
“Smatrali smo da imamo više iskustva nego gardisti… Mi smo ih ostavljali na položajima i tako ih uvodili u to što treba raditi”, prisjeća se Paulić.
Ta briga za svakog vojnika bila je njegova svetinja. Smrt snimatelja Gordana Lederera duboko ga je ranila; osjećaj odgovornosti za svakoga koga je poveo sa sobom bio je njegov najveći teret i najveća vrlina.
Spasitelj Novske i dobri duh Južnog bojišta
Povijest će pamtiti kako je Gavran, u trenutku kad se činilo da Novska pada, od ostavljenih tenkova u grmlju oformio ekipu i preokrenuo tijek bitke. Na Južnom bojištu, na masivu Rujnice, njegova pojava bila je jača od svakog morala. Kad bi vojnici, iscrpljeni od neprestanih napada, vidjeli svog zapovjednika među sobom u rovu, povlačenje više nije bila opcija.
Nije ga postavila politika, izabrala ga je vojska. Kako kaže Darko Katuša, njegove se zapovijedi nisu propitivale jer je on uvijek bio taj koji je koračao prvi. Čak i onog kobnog jutra na Tulovim gredama, iako je imao druge obveze, rekao je sudbonosno: “Sačekaj me, stižem i ja.”
Odlazak u vječnost
Tišina koja je zavladala Velebitom nakon kobnog hitca 1994. godine odjekuje i danas. Gavran je izdahnuo na putu prema bolnici, ostavljajući iza sebe prazninu koju je bilo nemoguće popuniti, ali i zavjet koji se morao ispuniti. Plakao je u tišini sobe za svakim palim vojnikom, a tog dana cijela je Hrvatska zaplakala za njim.
Danas njegovo ime nose ulice, trgovi i vojne škole. No, najveći spomenik Damiru Tomljanoviću nije od kamena ili mjedi. Njegov spomenik su slobodna Hrvatska i sjećanja njegovih Tigrova koji i danas, kad sklope oči, vide onog visokog, crnog momka s Velebita kako im govori da se ne boje.
Gavran nije bio samo zapovjednik. Bio je brat, prijatelj i onaj rijetki tip junaka koji je vlastiti život smatrao manje važnim od života svojih ljudi. Njegov let je završio na Velebitu, ali legenda o Gavranu leti i dalje, podsjećajući nas na cijenu slobode i veličinu čovjeka koji je za nju dao sve.