Talijanski Corriere della Sera intervju s Lukom Modrićem započinje gotovo paradoksalno: jedan od najvećih nogometaša svih vremena – osvajač Zlatne lopte, šest Liga prvaka, najbolji igrač SP-a 2018. i rekorder hrvatske reprezentacije sa 194 nastupa – ne izgleda kao tipična nogometna zvijezda. Sitne građe, bez tetovaža, povučen, iznimno pristojan i skroman. “Skromni genij”, kako ga opisuju Talijani.
Razgovor se vodio na španjolskom, jeziku kojim Modrić savršeno vlada, kao i engleskim. Talijanski još uči. “Ponekad ga pomiješam sa španjolskim i to mi se ne sviđa jer ne volim griješiti. Djevica sam. Perfekcionist. Moja djeca su s jezikom ispred mene”, rekao je uz osmijeh.
Ovog ljeta stigao je u Milan i vrlo brzo postao važan dio momčadi kluba za koji navija od djetinjstva. “Bio sam navijač Milana zbog svog heroja Zvonimira Bobana, kapetana hrvatske reprezentacije koji je bio blizu osvajanja Svjetskog prvenstva 1998. godine. Te sam godine dobio Milanovu trenirku.”
Prisjetio se i tog trenutka: “Nisam još imao ni 13 godina, a tata mi je dao Milanovu trenirku. Život te uvijek iznenadi. Događaju se stvari za koje nikad nisi mislio da su moguće. Bio sam uvjeren da ću završiti karijeru u Realu. Ali uvijek sam mislio da, ako ikad odem, to će biti Milan. Ovdje sam da pobjeđujem.”
Na pitanje može li Milan već ove sezone do naslova, Modrić odgovara u svom prepoznatljivom tonu: smireno i bez euforije. “U Milanu uvijek moraš igrati da pobijediš. Samo da pobijediš. Moguće je, ali treba puno vremena. U nogometu moraš razmišljati utakmicu po utakmicu. Ako planiraš mjesecima unaprijed, izgubit ćeš se.”
Govoreći o dugovječnosti, Modrić ne govori o čudotvornim dijetama ili posebnim metodama. “Tajna je ljubav. Voljeti nogomet, razmišljati o nogometu, živjeti za nogomet. Uz obitelj, nogomet je najvažnija stvar koju imam. Prehrana i trening su sporedni. Ako želiš dugo biti na vrhu, trebaš srce. Sretan sam na treningu kao što sam bio i kao dijete.”
🗣 Luka #Modric: "Al Milan si deve giocare sempre per vincere, solo per vincere" pic.twitter.com/FCj2ySh4Mn
— #𝑴𝒊𝒍𝒂𝒏𝑺𝒑𝒂𝒄𝒆 (@MilanSpace_03) December 31, 2025
Dodaje i nešto što ga možda najbolje opisuje: “Volim normalnost. Normalnu obitelj, normalan život, male stvari. Ne osjećam se posebnim. Nikada, ni na sekundu, nisam pomislio da sam bolji od bilo koga. Da nisam bio nogometaš, volio bih biti konobar.”
Posebno emotivan dio razgovora posvetio je obitelji. “Moja priča nije bila laka, ali roditelji, Stipe i Radojka, usadili su mi poštovanje prema svima i skromnost. Otac je bio radnik, majka krojačica. Poniznost pomaže – na terenu i u životu.” Govorio je i o stricu, očevom blizancu: “Odrasli su u simbiozi, razgovaraju deset puta dnevno. Budući da moj stric nema djece, imamo posebnu vezu.”
Modric: «Mi dicevano che ero fragile. Volevo fare il cameriere: oggi sogno di ricomprare la "casa alta" di mio nonno ucciso in guerra» https://t.co/SzDLRmDogK
— Corriere della Sera (@Corriere) December 31, 2025
Djed Luka imao je posebno mjesto u njegovu životu. “S ponosom nosim njegovo ime. Kao dijete nisam išao u vrtić, stalno sam plakao, pa su me odveli k njemu, u ‘visoku kuću’ podno Velebita. Bio je cestarski nadzornik. Naučio me lopatati snijeg, slagati sijeno, voditi stado. Odrastao sam sa životinjama. Mislim da sam među ovcama i kamenjem naučio igrati nogomet.”
No razgovor tada dobiva tešku notu. Modrićev djed ubijen je u Domovinskom ratu. “Ne volim o ovome pričati. Ponovno otvarate strašnu ranu”, rekao je pa nakon kratke šutnje nastavio: “Bio je prosinac 1991., imao sam šest godina. Jedne večeri djed nije došao kući. Tražili su ga. Ustrijeljen je na polju uz cestu. Imao je 66 godina. Nikome nije ništa nažao učinio.”
Prisjetio se i sprovoda: “Sjećam se kako me tata nosio do lijesa i rekao: ‘Sine, daj djedu poljubac.’ I danas se pitam – kako možeš ubiti dobrog, pravednog čovjeka? Zašto?”
Na pitanje zašto se to dogodilo, odgovara jednostavno: “Zato što je bio rat. Moj otac se dobrovoljno prijavio. Morali smo sve ostaviti – iz dana u dan. Prijatelje, ljude, stvari.” Obitelj je najprije završila u Makarskoj, u izbjegličkom kampu, a zatim u Zadru, u hotelu Kolovare. “Dobili smo jednu sobu u prizemlju. Tata, mama, sestra Jasmina i ja spavali smo u jednom krevetu.”
Nogomet je i tada bio bijeg. “Vani, na parkiralištu hotela, igrali smo nogomet od jutra do večeri. Trčao sam u svojoj Milanovoj trenirci, sanjajući da ću jednog dana postati nogometaš. Čak su mi i kopačke bile talijanske.” Iskreno dodaje: “Da nije bilo granata i sirena koje su nas tjerale u skloništa, to je bilo gotovo normalno djetinjstvo. Možda normalizirano. Nogomet nam je pomogao da živimo kako djeca trebaju živjeti.”
Zaključak je tih, ali snažan: “Igrali smo protiv odraslih, nitko ti ništa nije poklanjao. Te godine su me učinile onim što jesam.”
Riječi Luke Modrića, bez patetike i bez velikih fraza, ostavljaju snažan dojam – o vrhunskom sportašu, ali još više o čovjeku kojeg su skromnost, obitelj i teška prošlost oblikovali jednako snažno kao i nogometni talent.
Nacionalnoplus