Hrvatsko tržište rada proživljava povijesnu transformaciju, a najnoviji podaci Instituta za istraživanje migracija (IMIN) daju precizan uvid u to kako se u Zagrebu i okolici snalaze radnici iz Azije i Afrike. Iako su ulice hrvatskih gradova preplavljene dostavljačima i građevinarima iz Nepala, Filipina i Indije, njihova integracija ostaje na klimavim nogama – razapeta između ekonomske dobiti i društvene nevidljivosti.
Zadovoljni poslom, ali meta diskriminacije
Istraživanje je pokazalo zanimljiv nesrazmjer. Dok dobar dio domaćeg stanovništva s nepovjerenjem gleda na radnike iz udaljenih kultura, sami su radnici pretežito zadovoljni svojim životom u Hrvatskoj. Voditelj projekta Ivan Balabanić ističe kako strani radnici sliku o Hrvatskoj grade kroz odnose na radnom mjestu. Izravan kontakt s domaćim kolegama često razbija predrasude, pokazujući da “stranac” nije prijetnja, već suradnik.
Međutim, naličje te priče je zabrinjavajuće:
-
Diskriminacija: Čak 70 % ispitanika osjetilo je neki oblik diskriminacije, dok je 10 % doživljava svakodnevno.
-
Plaće: Većina smatra da nema jednak status kao domaći radnici kada su u pitanju primanja i napredovanje.
-
Pripadnost: Gotovo 40 % njih izjavljuje da se ne osjećaju kao dio hrvatskog društva.
Hrvatska kao dugoročna destinacija
Iako mnogi u javnosti smatraju da su ti radnici ovdje samo u prolazu, brojke govore drugačije. Oko 30 % ispitanika planira ostati između šest i deset godina, dok 14 % želi ovdje provesti cijeli život. Činjenica da bi se gotovo 78 % njih ponovno odlučilo za dolazak u Hrvatsku potvrđuje da je naša zemlja, unatoč izazovima, postala poželjna destinacija.
Radi se uglavnom o muškarcima u najboljim radnim godinama (25-39), od kojih čak 81 % redovito šalje novac obiteljima u domovini. Ipak, njihova svakodnevica izvan posla je izolirana – više od polovice rijetko ili nikada ne sudjeluje u lokalnim događanjima, a 40 % nema nijednog bliskog prijatelja među Hrvatima.
Sustav kaska za stvarnošću
Posebno alarmantan segment istraživanja tiče se zdravstvene zaštite. Iako većina svoje zdravlje ocjenjuje dobrim, samo 28 % radnika ima izabranog liječnika opće prakse, dok ih 19 % uopće nema zdravstveno osiguranje. U slučaju bolesti, umjesto sustavu, obraćaju se poslodavcu ili sunarodnjacima.
Institut zaključuje kako ovi rezultati, iako indikativni za urbane sredine poput Zagreba, jasno pozivaju na akciju. Integracija nije samo “dobivanje dozvole”, već dvosmjeran proces koji zahtijeva sustavne politike – od učenja jezika do osiguravanja radnih prava – kako bi Hrvatska od privremenog radilišta postala održivo i stabilno društvo za sve svoje stanovnike.